Da bismo u potpunosti mogli da razumemo način rada sa traumatizovanim klijentima, neophodno je da se na kratko osvrnemo na samu prirodu traumatskog doživljaja. Pre svega, doživljaj traumatskog iskustva ne odvija se kognitivnim nego instinktivnim putem. To se može dešavati tokom akutnog događaja, ili u hroničnoj situaciji u kojoj se osoba oseća preplavljeno. Kada je u opasnosti, organizam mobiliše ogromnu količinu energije da bi savladao prepreku. Prirodna reakcija na opasnost je beg ili borba za preživljavanje. U traumi, ove reakcije preživljavanja su bile ometene. Organizam nije bio u mogućnosti da pobegne ili savlada neprijatelja. Tako, jedina preostala mogućnost je stanje zaleđenosati ili ukočenosti, što je pasivan a ne aktivan način reagovanja.
Razvojne i šok traume
Radi potpunog prilagođavanja terapeutskog pristupa specifičnom problemu treba razlikovati razvojne od traumatskih rana. Slobodan tok razvoja ometen je kako razvojnim, tako i traumatskim ranama, ali se one razlikuju po samom kvalitetu doživljaja, pa i po posledicama do kojih dovode.
Razvojni problemi primarno nastaju kada se prirodan proces rasta omete. One se pre svega javljaju u primarnim relacionim iskustvima, unutar porodice ili u širem socijalnom sistemu. Na svakom razvojnom stadijumu treba doživeti i naučiti određene stvari, kako bi se prešlo u naredni stadijum. Uspešan prolazak kroz razvojne stadijume rezultira u zdravoj orijentaciji prema sebi i drugima.
Neka od zdravih uverenja su: ’’Ja imam pravo da postojim’’, ’’Ja sam željen/a’’, ’’Ja sam podržavan/a’’, ’’Moje potrebe se mogu zadovoljiti’’… Kada razvojni zadatak svakog stadijuma nije u potpunosti ostvaren, proces razvoja osobe će biti ograničen na više načina koji će se odražavati kroz formirani karakter (karakteristična uverenja, stavovi, osećanja, slika o sebi, telesna struktura i karakteristični način ponašanja). Tako osoba može imati neka od sledeih uverenja: ’’Ja nemam prava da postojim’’, ’’Ja ne pripadam ovde’’, Ne zaslužujem podršku’’..
Efekti razvojnih rana mogu biti slični traumatskim ukoliko su toliko jake da ih osoba opaža kao ugrožavajuću po život. Efekti traume razlikuju se od razvojnih rana po tome što su razvojne vezane za nerešene zadatke tog uzrasta, dok je trauma rezultat nesposobnosti da osoba pobegne ili se odbrani od opažene ili realne pretnje po život
Razvojne rane su fizičke i psihičke i ogledaju se kako u uverenjima, tako i u telesnoj strukturi, i nastaju usled nedostatka podrške koja je neophodna za savladavanje razvojnih zadataka.
Šok traume, iako imaju psihološke manifestacije, su prevashodno fiziološke, jer trauma pokreće automatske instinkte za zaštitom (’’borba ili beg’’). Kada doživljavamo stres u traumi, to je zato što su ovi mehanizmi bili neuspešni, i organizam je bio primoran da upotrebi drugi adaptivni odgovor – zamrzavanje. Ovi instinktivni odgovori su fiziološki a ne psihološki, a nastaju usled sprečavanja odvijanja aktivnih, instinktivnih fizioloških procesa orijentacije i odbrane. Traumatske doživljaje prati duboka disocijacija i emocionalna abreakcija.
Tretman
U tretmanu traume težimo da se prekinuti instinktivni odgovori dovrše, menjajući pasivne odgovore zamrzavanja aktivnim odbrambenim i reakcijama orijentacije. Teži se i ozdravljenju različitih vrsta disocijacija. Važno je razumeti da je trauma opažena opasnost i da telo instinktivno ne pravi razliku između povrede i hirurškog noža koji pokušava da pomogne. Fiziološka reakcija je ista: visoka aktivacija ANS-a, koja je često praćena emocijama. Zato su neki od indikatora traumatskog doživljaja: ubrzano kucanje srca, znojenje, suva usta, ili pak ’’odsutnost’’, zamrzavanje. Tako se klijent može obratiti za pomoć prevashodno zbog simptoma, pre nego zbog ograničavajućih uverenja ili problema u socijalnim odnosima.
Postavlja se pitanje:’’Kako dopreti i raditi sa ANS-om?’’. Telu možemo prići kroz svest o unutrašnjim telesnim senzacijama. Termin ’’unutrašnje telesne senzacije’’ odnosi se na sposobnost našeg tela da oseti i da povratnu informaciju o unutrašnjim stanjima našeg tela. Ove senzacije odnose se na telesnu strukturu, funkciju i osećaj tela da je živo.
Pomaganje klijentima da razviju svest o unutrašnjim telesnim senzacijama je važan put izlečenja. One nam pružaju mogućnost da osetimo sebe na dubljem nivou, jer nam omogućava neverbalno saznanje o tome ko smo.
Pored toga, svest o unutrašnjim telesnim senzacijama pruža direktne informacije o tome kako se štitimo od traumatskih doživljaja ili sećanja. U traumatskom iskustvu, energija se koristi ili ’’čuva’’ radi omogućavanja zaštite tokom samog događaja. Ove energije su instinktivne i nevoljne i ne mogu u potpunosti biti završene ili ispražnjene voljnim pokretima. Ukoliko nisu efikasno upotrebljene u ’’borbi ili begu’’ tokom samog događaja, one ostaju blokirane u telu u vidu pasivne odbrane, tj. ’’zamrzavanja’’. Zato, lečenje posledica traume zahteva da usmerimo svest ka telesnim senzacijama tako da omogućimo da se zaustavljeni impulsi upotpune, oslobode i isprazne na ovom primarnom, nevoljnom nivou.
Kada usmerimo pažnju na naše unutrašnje telesne senzacije, možemo upotrebiti naše urođene potencijale za ozdravljenje. Tako možemo ponovo osetiti zaustavljene impulse u telu i osloboditi ih bez kontrole ili stopiranja, omogućavajuću ponovni slobodan protok enegije u telu.
Slađana Đorđević
Master kliničke psihologije, sertifikovani psihoterapeut